(Ne)vidljivi delovi društva

(Ne)vidljivi delovi društva

Deca sa smetnjama u razvoju ne nestaju kada napune osamnaest godina, već postaju osobe sa smetnjama u razvoju za koje jedino brinu njihove porodice, jer se na sistem ne mogu osloniti. Jedan od najvećih izazova sa kojima se ove porodice suočavaju je šta raditi kada dete izađe iz sistema obrazovanja. Drugo i možda najvažnije pitanje je šta će sa njima biti kada roditelja više ne bude.

Kako sistem ne funkcioniše, najbolje vidimo kada su najranjivije kategorije društva u pitanju. Nema razumevanja njihovih potreba i davanje trajnih, sistemskih rešenja. Jasno je da se ovim kategorijama društva se ne posvećuje dovoljno pažnje, jer to nisu megalomanski projekti od kojih može da se profitira. 

Zakon Roditelj negovatelj je godinama u proceduri i ne postoji politička volja da se ovo pitanje stavi na dnevni red. Nema dovoljno dnevnih boravaka za decu i odrasle sa smetnjama u razvoju, što smo videli pre neki dan na primeru Bačke Palanke. Kada je u pitanju grad Beograd, postoje i dalje liste čekanja za lične pratioce kojih je nedovoljno, a sama usluga nije kvalitetna i adekvatna za decu i porodice. Pored toga, grad Beograd nije obezbedio uslugu stanovanje uz podršku, koja bi omogućila veću samostalnost za ovu kategoriju društva kao i kvalitetniji život za celu porodicu. Ovakvi primeri jasno pokazuju da se vlast ne bavi socijalnom politikom sistemski, već gasi postojeće požare.

Rešenja postaju vidljiva tek onda kada se zakuca na vrata Andrićevog venca ili Nemanjine 11. Tako imamo situaciju da uglavnom jedan čovek rešava sve, a da sistem ne radi za građane. Obesmišljen je i rad lokalnih samouprava, koje ne mogu da izgrade ni dnevni boravak za osobe sa invaliditetom, već se pomoć oko izgradnje traži u onoj jednoj kancelariji, a tamo ne postoji razumevanje suštinskih potreba dece i osoba sa smetnjama u razvoju. Postoji samo davanje privremenih rešenja.

Ukoliko postoji politička volja, ova pitanja je moguće rešitisistemski. Potrebno je što pre usvojiti Zakon roditelj negovatelj, koji će omogućiti roditeljima da primaju minimalnu mesečnu nadoknadu, imaju zdravstveno i socijalno osiguranje. Ipak, ovaj Zakon kao mera ne sme biti usamljen, te je neophodnoobezbediti dovoljan broj dnevnih boravaka sa adekvatnom uslugom, kako bi roditelji mogli da rade i privređuju. 

Kada govorimo o gradu Beogradu, svako dete mora da ima ličnog pratioca, koji će biti adekvatno obučen za rad sa decom sa smetnjama, imati sistemsku podršku tokom obavljanja posla i biti adekvatno plaćen. Nedopustivo je da ijedno dete čeka na pomoć i podršku koji su mu neophodni za svakodnevno funkcionisanje. Kada je u pitanju usluga stanovanje uz podršku, ona mora biti dostupna, ali istovremeno i održiva, a ne oročena na pet godina kako je navedeno u Pravilniku o dodatnoj obrazovno, zdravstvenoj i socijalnoj podršci detetu, učeniku i odraslom.

A zašto je ovo važno? Ovi problemi se tiču svakog od nas, jer upravo na ovakvim pitanjima na delu pokazujemo solidarnost, empatiju, pomoć i podršku ljudima koji žive sa nama i pored naNe smemo da zaboravimo da pomoć i podrška pojedincu znači pomoć društvu na mikro nivou, što vodi ka boljitku svih nas. Ovo je pravac kojim treba da idemo ukoliko želimo da menjamo sistem. Ne smemo ostaviti ranjive kategorije društva da se same snalaze, već napraviti sistem koji će raditi za njih.

Autorski tekst Jelene Banjac, defektološkinje i odbornice u Skupštini grada Beograda