Jelena Stanković – Pozorište straha

Jelena Stanković – Pozorište straha

U svojoj nameri da primeni gotovo sve fašističke metode, vladajuća stranka je zabranila jednom studentu i njegovoj majci da prisustvuju koncertu u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu.

Student Vukašin Đinović i njegova majka stoje na ulazu u pozorište sa uredno kupljenim kartama. Nisu došli da protestuju, da prave incident ili da ometaju bilo koga. Došli su na koncert.

Pripadnici specijalne jedinice „Kobre“ izdvajaju Vukašina i njegovu majku iz reda, oduzimaju im karte i zabranjuju ulaz. Razlog nije bezbednosan, nego politički. Vukašin je student koji je učestvovao u blokadama i koji je javno kritikovao vlast. Bio je dovoljno hrabar da gradonačelnika Novog Sada otvoreno pita ono što sve nas muči. To je bilo dovoljno da postane nepoželjan čak i u pozorištu, a da se obezbeđenju od karte pričini hladno oružje, verovatno zbog oštrih ivica.

U jednu scenu stalo je sve ono u šta se pretvorila država: institucije koje bi trebalo da pripadaju građanima pretvorene su u produženu ruku vlasti, a javni prostor u mesto političke selekcije, odnosno čiste diskreditacije. Iako je ovo signal na koji bi institucija poverenika za zaštitu ravnopravnosti morala promptno da reaguje, Milan Antonijević nije propustio priliku da… propusti priliku i još jednom obesmisli njeno postojanje.

Prisetimo se… Na obeležavanju 200 godina Matice srpske, jedne od najvažnijih kulturnih institucija, studenti koji su protestovali ispred pozorišta napadnuti su i pretučeni. U gradu koji se ponosi svojom kulturnom tradicijom, jubilej institucije nastale da čuva jezik, knjigu i slobodnu misao obeležen je batinama i jednim krvavim licem.

Te dve slike su zapravo deo iste priče o životu pod naprednjačkom okupacijom.

U Srbiji danas vlast pokušava da kontroliše sve: izbore, medije, univerzitete, institucije, pa čak i publiku u pozorištu. Ako si politički podoban, dobrodošao si. Ako nisi, bićeš izbačen iz reda, diskreditovan ili prebijen.

U tome ima nečeg posebno ponižavajućeg za Novi Sad. Taj grad je kroz istoriju bio mesto gde su nastajale ideje, gde su se vodile rasprave, gde su univerzitet i kultura bili prostori slobode. Grad koji je iznedrio Maticu srpsku nikada nije bio grad straha.

Danas vlast pokušava da ga pretvori upravo u to. Kao članica Pokreta slobodnih građana, smatram da ovo predstavlja kršenje elementarnih evropskih vrednosti i verujem da vlast više ne ume ni da sakrije svoj strah od slobodnih i hrabrih građana i građanki.

Zato pomenuti događaji ne smeju biti okarakterisani kao incidenti. Oni su simptom sistema koji više ne pravi razliku između države i partije, između institucije i propagandnog podijuma.

Ali postoji jedna stvar koju vlast nikada nije uspela da kontroliše u potpunosti – univerzitet. Tako je bilo u svim autoritarnim sistemima, pa i u ovom. Zato nas se plaše.

Ipak, ne ide mi se više u pozorište, tamo Kobre cepaju karte.