Naslovna Autorski tekstovi Marija Jančić – Aparati za gašenje požara kao ukras u stabenim zgradama 9 Mar 2023 Autorski tekstovi U protekloj nedelji smo bili svedoci događaja izazvanih požarom u stambenim zgradama u Bačkoj Topoli i Novom Pazaru koji su odneli ljudske žrtve, u oba slučaja decu. Da li se išta moglo sprečiti? I da li će se išta preduzeti da u koliko i do požara dođe, pravovremeno i adekvatno reagovanje bude stvar rutine. Prema članu 28 Zakona o zaštiti od požara – Stambene zgrade su dužne da donesu Pravila zaštite od požara koja moraju da sadrže tačku 1 i tačku 3 ovog člana, koji se tiču organizacije tehnološkog procesa da u slučaju izbijanja požara bude obezbeđena bezbedna evakuacija, uz postojanje plana evakuacije i uputstava za postupanje u slučaju požara. Način na koji se može zaštiti od vatrene stihije je nepoznat za većinu stanara stambenih zajednica. Nije redak slučaj da neke zgrade posebno na periferijama uopšte i nemaju sredstva za zaštitu od požara, a u onima gde pak i postoje sredstva, zbog nekontrolisanih i neobezbeđenih ulaza često bivaju izloženi krađama i oštećenju. Polazimo od toga da protivpožarni aparati i hidranti uglavnom postoje u stambenim zgradama, jer je to u skladu sa Zakonom. Ali da li stanari zgrade znaju da ih koriste? U preko 80% svih požara čovek je uzročnik nastanka, bilo da je direktno ili indirektno – neznanjem, nemarom, greškom ili nepravilnim postupanjem. Sve ovo ukazuje da fokus treba usmeriti na edukaciju ljudi. U prilog tome, sredstva zaštite od požara ako ih i ima u stambenoj zgradi, ne služe ničemu ukoliko ljudstvo ne zna da ih upotrebi. Što znači da zgrada u kojoj postoje sredstva za gašenje požara, sa odsustvom elementarnog znanja i obuke stanara iz oblasti gašenja početnog požara i upoznatosti sa planom evakuacije, je nebezbedna koliko i ona u kojoj te opreme nema. Svi stanari na čelu sa upravnikom moraju biti upoznati sa postupkom gašenja požara, kako bi reagovanje u akcidentnim situacijama bilo adekvatno i pravovremeno. Korak ka savesnijem postupanju u ovim situacijama bi mogao biti da se funkcija upravnika zgrade podigne na viši nivo, da oni budu ti koji bi prošli obuku od strane dobrovoljnih vatrogasnih društava, gde bi nakon toga upravnici zgrada organizovali pokaznu vežbu stanarima zgrade, kako adekvatno ragovati u slučaju požara. U protivnom sa svakim novim požarom nastavićemo da brojimo žrtve, a da smo gotovo izvesno to mogli sprečiti pravovremenom reakcijom edukovanih stanara.